Useljenici ne ugrožavaju hrvatski identitet nego ga jačaju
Što ih bolje upoznaju Hrvatima su radnici iz dalekih zemalja bliži; Latinoamerikancima hrvatskog porijekla hrvatska putovnica pomaže da se slobodno kreću Europskom unijom i naseljavaju u drugim europskim zemljama (Španjolskoj)
Što ih bolje upoznaju Hrvatima su radnici iz dalekih zemalja bliži; Latinoamerikancima hrvatskog porijekla hrvatska putovnica pomaže da se slobodno kreću Europskom unijom i naseljavaju u drugim europskim zemljama (Španjolskoj)
Rasprava o useljenicima u Hrvatsku bila je rijetko sadržajna. Možda je razlog u tome što se o toj temi strukturirano ne raspravlja, a možda i to što su svoja iskustva osim istraživača iznijeli i poslodavci i sindikati.
Uvodno je Dragan Bagić argumentirao seriju zaključaka o nesporazumima u hrvatskoj javnosti kad je riječ o tome otkad je Hrvatska useljenička zemlja (odavno); zašto se o useljenicima i useljeničkoj politici raspravlja tek odnedavno (zato što tek sad u Hrvatsku stižu ljudi koji su vrlo drukčiji nego prijašnji useljenici); kakva je veza rata u Ukrajini i situacije s useljeništvom u Hrvatskoj (to je pitanje u drugom planu); kakva je veza useljenika i ilegalnih migranata ( slaba do nikakva); koliki je doseg tzv selektivnih useljeničkih politika, tj useljavanja visokoobrazovanih i Hrvata iz Južne Amerike (zanemariv); ugrožavaju li useljenici hrvatski identitet (ne ugrožavaju, nego ga jačaju); je li dovoljno i je li uopće potrebno uvjetovati useljenicima da uče hrvatski jezik (to ne sprečava getoizaciju i potencijalne sukobe – primjer Francuske); kako useljenici vide Hrvatsku (često i dalje kao prolaznu zemlju); kakav je utjecaj useljenika na tržište rada (useljenici su posebna i najniža klasa).
Drugi istraživači (Saša Poljanec Borić, Hrvoje Butković, Ivan Balabanić, Maja Parmač Kovačić) uglavnom su dodatno potkrepljivali Bagićeve zaključke i ponegdje ih ublažavali ili dopunjavali. Saša Poljanec Borić isticala je snažnu potrebu hrvatske ekonomije (turizma) za useljenicima ali je dodala i da raste broj tražitelja azila; Hrvoje Butković je dopunio da država Zakonom o strancima ipak pokušava oblikovati politiku; Ivan Balabanić napomenuo je kako Hrvati iz Latinske Amerike traže hrvatsku putovnicu da bi slobodno uselili u Španjolsku, a Maja Parmač Kovačić da je otpor prema (vidljivim) useljenicima manji kod ispitanika koji su ih upoznali.
Krešimir Sever zahtijevao je rast plaća i za inozemne i za hrvatske radnike.
Svojim je iskustvima, kakva se rijetko čuju u javnosti, raspravu obogatila Manuela Vukelić, vlasnica agencije Job hunter. Uz ostalo upozorila je koliko su klima i klimatske promjene važni za useljenike koji putem njezine agencije dolaze iz Dohe (a u kojoj su oni već useljenici iz trećih zemalja) te kako su građevinski radnici iz Uzbekistana izuzetno kvalitetno osposobljeni za sve vrste poslova. U situaciji je da može raditi samo s najboljim poslodavcima koji i sami sve više dižu kvalitetu prihvata radnika iz dalekih zemalja čak i kad su im oni skuplji nego hrvatski radnici (jer im moraju osigurati i smještaj), no u građevinskom ih sektoru jednostavno nema dovoljno.
U videu rasprave je još puno više uvida i informacija nego u ovom kratkom prikazu.
Sindikati i poslodavci: Krešimir Sever i Marijana Vukelić
O promjenama koje umjetna inteligencija unosi u sustav obrazovanja i znanosti govori bivša ministrica Blaženka Divjak. Na koje opasnosti smo se već davno morali pripremiti, i zašto nismo?
Zašto hrvatski znanstvenici često okreću glavu i šute kad se anomalije dogode u njihovom dvorištu? Je li u pitanju strah, korist ili krivo razumijevanje profesionalne solidarnosti? Kakvu poruku time šalju mladima koji ulaze u sustav? Odgovore traži Nikola Baketa.
Sve što se danas zna o K-Popu - od sustava idola i kampova za obuku do androgine estetike 'cvjetnih dječaka - nastalo je u Japanu, u glavi čovjeka koji je bio vizionar u popularnoj kulturi i serijski pedofil. Priča o Johnnyju Kitagawi, ocu J-Popa koji je četrdeset godina gradio globalnu industriju vrijednu milijarde dolara dok je silovao djecu, možda je najpotresniji paradoks moderne pop kulture - piše Velimir Grgić.